Prvi znakovi da gradski život više ne funkcionira
„Počelo je s nesanicom, nervozom i umorom koji nije prolazio ni nakon godišnjeg odmora“, prisjeća se Marko. U početku je mislio da je riječ o prolaznom stresu ili poslovnom sagorijevanju. No, ni nakon promjene poslodavca, ni nakon kraćih putovanja nije osjetio olakšanje. Štoviše, osjećaj iscrpljenosti postajao je sve jači.
Sve se promijenilo kada je tijekom jednog vikenda posjetio rodbinu u Gorskom kotaru. Tamo je, kaže, prvi put nakon dugo vremena – doslovno osjetio mir. „Probudio sam se u tišini, čuo samo ptice i vjetar. Nije bilo alarma, buke, žurbe. U tom trenutku sam znao – ovo mi treba.“
Proces preseljenja – od odluke do realizacije
Odluku nije donio preko noći, ali kada je postala jasna – sve se odvilo brzo. Stan u Karlovcu je iznajmio, posao dao u otkaznom roku, a sve svoje stvari spakirao u nekoliko kutija i preselio se u staru, napuštenu kućicu koju je naslijedio od djeda. Bila je zapuštena, bez interneta, s dotrajalom instalacijom i hladnim zidovima – ali s pogledom na šumu koji se ne može kupiti.
Prvih nekoliko mjeseci proveo je u potpunoj tišini. Čistio je kuću, sadio vrt, učio sjeći drva i popravljati sve što se moglo popraviti vlastitim rukama. Nije znao što će raditi dugoročno, ali znao je da više ne želi živjeti na isti način kao prije.
Nova svakodnevica i povratak jednostavnosti
Marko sada živi život koji je teško usporediti s onim gradskim. Radi kao freelancer – piše tekstove i održava web stranice, ali sve radi svojim tempom. Ujutro ide u šetnju sa psom, danima ne koristi mobitel, a vikende provodi u prirodi ili u lokalnoj zajednici gdje je upoznao ljude sličnih pogleda na život.
„Na selu se sve uspori. Nema žurbe, ali ima smisla. Naučio sam cijeniti male stvari – toplinu peći, okus domaće rajčice, zvuk kiše po limenom krovu“, govori Marko.
Što je stvarno dobio preseljenjem na selo
Iako su mnogi mislili da je „pobjegao od stvarnosti“, Marko smatra da je konačno počeo živjeti stvarni život. Financijski zarađuje manje nego u korporaciji, ali troši manje, živi zdravije i kaže da se prvi put nakon dugo vremena osjeća istinski živim.
„Mir nije nešto što pronađeš izvan sebe, ali selidba mi je pomogla da ga čujem. U tišini sam naučio slušati sebe“, zaključuje. Njegova priča sve češće inspirira druge koji razmišljaju o sličnom potezu – jer kako sam kaže, „nekad moraš ostaviti sve, da bi dobio ono najvažnije“.
