Nerealizirane strasti i propuštene prilike
Jedna od najčešćih tema koje se ponavljaju u ispovijestima jest – neostvarene životne želje. Mnogi su kao mladi sanjali o putovanjima, umjetnosti, pisanju knjiga, glazbi ili čak vlastitom poslu. No, realnost svakodnevice, strah od neuspjeha i pritisak okoline često su ih odvratili od toga.
„Cijeli život sam željela studirati povijest umjetnosti, ali su mi roditelji govorili da od toga nema ‘kruha’. Završila sam ekonomiju i radila cijeli radni vijek u banci, ali svaki put kad uđem u muzej, osjetim žaljenje koje ne prolazi“, priznaje Ivana (64) iz Rijeke.
Odnosi koje nisu pokušali spasiti – i oni koje jesu
Zanimljivo je da brojni Hrvati žale i zbog prekida odnosa koje su, u tom trenutku, smatrali ispravnim. Bilo da se radi o ljubavi, obitelji ili prijateljstvima, mnogi tvrde da su iz ponosa, tvrdoglavosti ili nesigurnosti dopustili da važni ljudi odu iz njihova života.
„S bratom nisam razgovarao 15 godina zbog nasljedstva. Tek kad je umro, shvatio sam koliko smo obojica izgubili. Danas bih dao sve da mogu vratiti barem jedan dan da mu kažem da mi je žao“, govori Dario (58) iz Osijeka.
S druge strane, neki žale što su ostali u odnosima koji su im štetili, bilo iz osjećaja dužnosti, straha ili navike. Ta vrsta kajanja češće dolazi od žena koje su predugo trpjele emocionalnu distancu ili zlostavljanje.
Strah koji je koštao slobode
Strah od nepoznatog, promjene i izlaska iz zone komfora razlog je zbog kojeg mnogi Hrvati nisu napravili ono što su duboko u sebi željeli. Preseljenje u drugi grad, prijava na posao iz snova, prekvalifikacija u zrelijim godinama – sve su to odluke koje su mnogi odgađali dok nije postalo prekasno.
„Imao sam ponudu da radim u Švedskoj s 28 godina. Bojao sam se jezika, kulture, da ću ostati sam. Danas radim isti posao u Hrvatskoj, s minimalnom plaćom i osjećajem da sam promašio priliku života“, iskreno kaže Tomislav (46) iz Zadra.
Kajanja su tu da nas podsjete – još nije kasno
Unatoč bolnim priznanjima, gotovo svi sugovornici složili su se u jednom – kajanje nije nužno negativno. Naprotiv, to može biti snažan motivator za promjene. Dokle god imamo vremena, imamo i priliku da nešto učinimo drugačije. Nekad je dovoljno samo nazvati osobu koju nismo čuli godinama. Ponekad je to upisivanje tečaja ili pak odlazak na putovanje koje smo oduvijek željeli.
Ljudi ne žale zbog onoga što im nije uspjelo, već zbog onoga što nikad nisu ni pokušali. Zato se prava snaga ne nalazi u izbjegavanju pogrešaka, već u hrabrosti da ih prepoznamo – i krenemo dalje.
