Noći kada nema mjesta emocijama
„Najteže su noćne smjene. Grad spava, ali mi tada najviše radimo. Od prometnih nesreća, pokušaja samoubojstva do poziva roditelja čije dijete ne diše – sve se događa kad mislite da je sve mirno“, započinje Iva. Kaže da se tijelo s vremenom navikne na fizički napor, ali emocionalni teret ostaje. „Postoje trenuci koje ne zaboraviš, bez obzira na godine iskustva.“
Jedna od najtežih noći dogodila se ljetne subote kad je pozvana na mjesto teške prometne nesreće na obilaznici. „Stigli smo među prvima. Dvoje mladih, jedno bez svijesti, drugo histerično viče. Zvuk metala, krv, ljudi oko nas viču i traže pomoć. Moraš ostati pribran, ali ti se ruke tresu“, prisjeća se.
Granica između života i smrti – svaka sekunda broji
Rad u hitnoj pomoći znači djelovati brzo, precizno i pod pritiskom. „Nema vremena za dileme. Moraš odmah znati – gdje staviti iglu, kako otvoriti dišne puteve, kada zatražiti intubaciju. I ako pogriješiš, netko može umrijeti“, govori Iva bez okolišanja.
U drugom slučaju, pozvani su u stan gdje je starija žena doživjela moždani udar. Njezin muž nije znao što se događa, bio je prestravljen. „Takve situacije su emotivno razoružavajuće. Gledaš kako se nekome ruši svijet, a ti moraš ostati profesionalan. Pomažeš, ali ne smiješ pokazati da te slama“, kaže.
Psihički teret i tihi junaci sustava
Iva priznaje da su mnoge medicinske sestre i tehničari iscrpljeni do granica. „Ljudi misle da se navikneš. Ali ne navikneš se na smrt, na dječji plač, na roditelje koji mole da im spasiš dijete.“ Mnogi kolege pate od nesanice, anksioznosti, a rijetko tko potraži stručnu pomoć. „Postoji neka tiha sramota među nama – kao da je slabost priznati da ti je teško.“
Plaće su, kaže, male u odnosu na odgovornost, a podrške sustava često nema. „Mi nismo samo zdravstveni radnici. Mi smo rame za plakanje, vozači, psiholozi i katkad jedina osoba koju pacijent vidi prije smrti.“
Zašto ipak svakog dana ponovno oblači uniformu
Unatoč svemu, Iva ne razmišlja o napuštanju poziva. Kaže da je svaki spašeni život nagrada koja briše stotine teških trenutaka. „Kad dijete prodiše, kad starac uhvati te za ruku i kaže hvala – znaš da si tamo gdje trebaš biti.“
Njezina ispovijest nije poziv na sažaljenje, već prilika da zavirimo iza zavjese sustava koji funkcionira zahvaljujući nevidljivim herojima. Medicinske sestre iz hitne pomoći nisu samo zdravstveni djelatnici – one su stubovi nade u trenucima kada je svaka sekunda važna. I zato zaslužuju više – poštovanje, razumijevanje i sustav koji ih ne ostavlja same.
