Početak veze – savršen, ili tako se činilo
Irena je upoznala svog supruga dok je još studirala u Splitu. Bio je šarmantan, pažljiv, i činilo se da je sve ono što je oduvijek tražila. “Bilo je to kao u filmovima – zaljubila sam se na prvi pogled. Nikada nisam pomislila da bi mogao biti netko tko će mi nauditi”, prisjeća se.
Prvi znakovi promjena pojavili su se tek nekoliko mjeseci nakon što su se vjenčali. Povremeno bi bio napet, izgovarao pogrdne riječi, ali sve bi brzo prošlo. Irena je to pripisivala stresu i nekoj nesređenoj situaciji, vjerujući da će biti bolje.
Kako je postepeno prelazio granicu
Nasilje je počelo sa sitnicama – povremeno izljevi bijesa, prijetnje, ružne riječi. Međutim, nije to prepoznavala kao nasilje. “Nisam znala da se to zove zlostavljanje. Mislim da je većina nas, koja je bila u sličnim situacijama, zapravo vjerovala da je to samo ‘loša faza’. Mislim da nisam ni imala snage suočiti se s tim”, priznaje.
No, kako su godine prolazile, situacija je postajala sve gora. Svaka rasprava završavala je fizičkim nasiljem – udarcima, guranjima, prijetnjama. Irena je bila umorna i uplašena, ali i dalje nije znala da treba otići. “Odlazak je bio samo daleki san. Osjećala sam se zarobljeno”, objašnjava.
Prvi pokušaj bijega i istinska spoznaja
Nakon deset godina braka, Irena je doživjela najgori trenutak u svom životu. Nakon još jednog napada bijesa, odlučila je pobjeći. „Iako sam bila uplašena, osjećala sam kao da sam probudila iz sna. To je bio trenutak kad sam shvatila da nisam bila žrtva samo jednog incidenta – bila sam u zlostavljanju već godinama“, kaže Irena.
Odlazak nije bio lak. Ostala je bez novca, bila je psihički iscrpljena i bojala se što će slijediti. Ali, najvažniji trenutak bio je taj – napokon je prepoznala zlostavljanje, a to je bio prvi korak prema slobodi.
Život nakon bijega – put oporavka
Nakon što je pobjegla, Irena je potražila pomoć u nevladinim organizacijama i terapijama. “Iako nije bilo lako, pomoglo mi je što sam upoznala druge žene koje su prošle kroz isto. Svi smo dijelili sličnu tjeskobu, ali i sličnu želju za novim životom”, objašnjava. Kroz mjeseci podrške i terapije, naučila je prepoznavati i suočiti se s posljedicama nasilja.
Irena danas živi s djecom u mirnoj okolini, daleko od muža. Naučila je kako ponovo vjerovati u sebe i kako je važno pružiti sebi ljubav i poštovanje. “Nikada ne bih pomislila da ću živjeti bez straha. Mislim da sam jedini način da to postignem bio da prestanem tolerirati nasilje”, zaključuje.